Postoji teorija o sedam „osnovnih“ programa koji nas potiču na akciju. To su ljutnja, strah, gađenje, tuga, radost, opuštenost i radoznalost. Evolucija nam je, između ostalih, podarila radoznalost koja, morate se složiti, jest zaista važna da bi čovjek bio čovjek i da bi se rađali oni izuzetno „radoznali“ pojedinci, koji postaju pokretači razvoja i napretka ljudske zajednice.

 Radoznalost je izraženija kod djece i adolescenata, kada im je ona zaista potrebna da bi istražili svijet oko sebe te razvili u „zrele“ osobe. Iako s pozicije „prisjećanja na prošla vremena“ djetinjstvo i mladost mogu izgledati bajkovito, to zapravo nije „lagano“ razdoblje, prožeto je brojnim emocionalnim previranjima, a i mora se odraditi toliko toga. Nažalost, neki mladi ljudi tada započinju eksperimentirati sa psihoaktivnim supstancama. Naime, najčešći odgovor mojih klijenata, većinom ovisnih o heroinu, kada ih pitam za razlog zbog kojeg su počeli s uporabom droge, jest: „Iz radoznalosti“. Moje je mišljenje da postoji bezbroj razloga i da su oni kudikamo kompleksniji. Roditelji i odrasli moraju znati da su odgovorni za to kakve obrasce ponašanje prenose budućim generacijama.

Puno je premalo

 Postoje brojne psihoaktivne tvari koje se mogu zlorabiti. Ono o čemu želim govoriti jest što se u našem organizmu dešava počnemo li s uporabom, zbog svojih farmakokinetskih svojstava, najčešće zlorabljenog heroina.

Svi oni koji su radoznali (ne odnosi se samo na mlade) i pitaju se što to u našem tijelu čini heroin, morali bi znati slijedeće.

Opijati, derivati opijuma, te opioidi, sintetskim putem proizvedene tvari sličnog djelovanja, vežu se na opijatne receptore. Putem tzv. reward sustava (ili u prijevodu: sustava nagrade u mozgu) opijati će kod čovjeka izazvati osjet ugode. Tu već počinje problem budući da smo „programirani“ da ponavljamo stvari koje su nam ugodne. Da stvar bude još gora, ugoda je velika te možemo osjećati neodoljivu potrebu da ponovimo doživljaj.

Tu smo već zadrli u milijunima godina evolucijski stvaranu ekologiju mozga, oštećujući fine mreže i suptilne metaboličke procese. Heroin je moćno sredstvo. Nažalost, njegov utjecaj na cjelokupni organizam velik je. Djeluje na brojne organske sustave, npr. na sustav za disanje, izazivajući usporavanje disanja, depresiju refleksa kašlja. Javljaju se mučnina i povraćanje. Kasnije, nažalost, ti neugodni simptomi nestaju. Sužavaju se zjenice, mijenja se tjelesna temperatura. Djeluje na spolne žlijezde, spolni nagon je potisnut, menstrualni ciklus poremećen, moguće su komplikacije trudnoće. Utječe na razvoj fetusa. Dolazi do pada krvnog tlaka, probava je usporena uz zatvor, mokrenje je otežano. Može doći do pojave konvulzija. Utjecajem na imunološki sustav, obrambene snage organizma smanjene. Heroin je, osim toga, i moćan analgetik te su navedeni učinci prikriveni, ovisnik je „cool“, ne osjeća bol.

Pri dugotrajnoj uporabi opijata propadaju centri ugode u mozgu, postoji stalna metabolička glad za sve većim dozama heroina, koji nakraju služi da bi se ovisnik osjećao „normalno“. Razvija se tolerancija. Doze heroina potrebne da bi se ovisnik osjećao „normalno“ sve su veće. Pri prestanku uzimanja, kao bumerang, javljaju se simptomi apstinencijske krize. Moćan je analgetik nestao iz organizma, javljaju se kostobolja, osobito u leđima i nogama, zimica, groznica, naizmjenični osjećaj vrućine i hladnoće, znojenje. Oči suze, iz nosa curi. Prisutni su mučnina i povraćanje, proljevi. Krvni je tlak povišen, zjenice su upadno proširene. Koža i dlake naježene su, javljaju se trzaji i grčevi mišića.

Možemo se upitati: što je sve ovisnik u stanju napraviti da bi izbjegao te simptome? Ako i uspije izdržati krizu „na suho“, eto onih drugih, puno teže lječivih problema. Godine drogiranja ostavile su svoje posljedice, javlja se osjećaj izgubljenosti, depresija. Ovisnik se osjeća otuđeno, ne pripada svijetu bez droge. Nema „normalnih“ prijatelja.

Osim toga, heroin je ilegalna droga, svatko tko ga uzima mora znati da je dio ili, bolje rečeno, žrtva narkokriminala. Ovisnik za sobom često vuče kriminalni dosje. Nije zaposlen.

Kao posljedica intravenozne aplikacije, ovisnik je češće zaražen virusom hepatitisa C, nešto rjeđe virusom hepatitisa B ili je HIV pozitivan.

Svaki „šut“ može biti letalan, prijeti mu opasnost od predoziranja, tzv. „overdose“.

Pristup u liječenju ovisnika

Profesionalci, koji žele odgovorno raditi s ovisnicima, morali bi biti dovoljno zreli da u sebi mogu integrirati činjenicu da je ovisnost, po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i povreda, priznata kao kronična recidivirajuća bolest.

Uvažavajući opisane simptome i posljedice bolesti, možemo sve to usporediti s definicijom zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije koja otprilike glasi: zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti. Možemo se upitati: je li ovisnik zdrav u ijednom tom segmentu?

Za prestanak nije dovoljna odluka

 Odluka je važna, no od ovisnika se često očekuje da pokaže veću zrelost od svog terapeuta, ne dopušta mu se mogućnost pogreške, kao da se jedna tako ozbiljna navika može promijeniti samo činjenicom što ti je netko objasnio da to nije dobro. Ako ne vjerujete, možete se zapitati: koliko se nas, u ovom trenutku, može pohvaliti zdravim životnim navikama?

Bolest se, kao samopodražavajući proces, razvijala godinama, liječenje ponekad traje i doživotno. Liječenje ovisnika složen je i dugotrajan proces, od terapeuta zahtijeva strpljivost. Svaki je ovisnik autentična osoba i to ne bismo smjeli zaboraviti, iako često nismo u stanju percipirati tu raznolikost. Svakom pojedinom ovisniku treba osigurati pomoć i intervenciju sukladno trenutnom stanju bolesti. U protivnom, postat ćemo terapeuti autisti koje zapravo nitko ne treba. Osobu sa slomljenom nogom ne pripremamo za maraton.

Terapijski proces trebao bi uključivati povremene bolničke i vanbolničke detoksikacije, stalni ambulantni nadzor, intervencije u kriznim stanjima, odlaske u komunu, tretman u penalnom sustavu, programe smanjenja štete, stalnu podršku osobi čija je volja ionako oslabljena djelovanjem droge, individualni i obiteljski psihoterapijski postupak.

Opijatski agonisti u terapiji

 Svjetska zdravstvena organizacija jasno i nedvosmisleno preporučuje liječenje ovisnika o opijatima opijatskim agonistima (metadon, dugodjelujući morfin te parcijalni agonist buprenorfin).

Supstitucijska terapija primjenjuje se prema procjeni stručnjaka, kod opijatskih ovisnika s izraženim simptomima apstinencijske krize, kod kojih „drug free“ pristup nije polučio rezultate.  Forsiranje „drug free“ pristupa kod tih ovisnika najčešće ih ostavlja na ulici, prepušta daljnjem drogiranju i nemedicinskom samoliječenju.

Ovisnik ostaje u kriminalnom okruženju, stalnoj potrazi za nemalim financijskim sredstvima potrebnim za dnevnu nabavu heroina (npr. 200-600 kuna). Sve je manje u kontaktu s društvenim i moralnim normama. Djelovanje heroina relativno je kratko, oko 6h te je, nakon primjene jedne, već vrijeme da se krene u potragu za drugom dozom. Novac se pribavlja krađom, prostitucijom ili „dilanjem“ heroina i drugih droga. Nažalost, ovisnik na taj način regrutira zdrave mlade ljude koji će mu biti budući kupci heroina.  Jasno je da takav način preživljavanja nije spojiv s mogućnošću odgovornog obavljanja dnevnih aktivnosti te ovisnik na kraju zanemaruje školu, ostaje bez posla, obitelj je sve manje u fokusu njegove pažnje.

Da bi se uštedjelo na heroinu, najčešće se prelazi na njegovu intravenoznu primjenu. Dolazi do epidemije bolesti koje se prenose krvlju i seksualnim kontaktom.

Uz uvažavanje činjenice da je prošle godine u Hrvatskoj od liječenih ovisnika o opijatima, gotovo jedna trećina zaražena virusom hepatitisa C, krajnje je vrijeme da se ovisnost o ilegalnim supstancama počne percipirati kao javnozdravstveni problem.

Metadon je opioid. Kao tretman supstitucije u opijatskoj ovinosti, prvi je put upotrijebljen u Sjevernoj Americi, gdje ga je kasnih 50.-ih upotrijebio Halliday u Kanadi, a u 60.-im  Dole i Nyswander u SAD-u. Dole i Nyswander uveli su oralno primjenjivane doze za održavanje, pokazali su kako je ovisnost o opijatima fiziološko oboljenje karakterizirano trajnom metaboličkom deficijencijom. U Zapadnoj Europi uvođenje prvih metadonskih programa u kasnim 60.-im započinje u Švedskoj, UK, Nizozemskoj i Danskoj. Danas su ga prihvatile sve zemlje EU. Poticaj za tu ekspanziju  predstavlja u velikoj mjeri reakcija na epidemiju HIV –virusa među narkomanima.

Godine 1990. SZO predložila je standardnu terminologiju za metadonski tretman:

  • kratkoročna detoksikacija – smanjivanje doza tijekom perioda od mjesec dana
  • dugoročna detoksikacija – smanjivanje doza tijekom perioda dužeg od mjesec dana
  • kratkoročno održavanje – stabilno propisivanje tretmana do 6 mjeseci
  • dugoročno održavanje – stabilno propisivanje tijekom perioda dužeg od 6 mjeseci

Određivanje supstitucijske terapije trebali bi provoditi za to osposobljeni liječnici. Važna je dijagnostika te određivanje individualne doze. Previsoke doze mogu biti fatalne, dok preniske neće zadovoljiti „metaboličku glad“ za opijatima te će se osoba vjerojatno usporedo nastaviti drogirati ili samoliječiti nekontroliranom uporabom različitih psihofarmaka, što u konačnici također može imati letalan ishod. Iskustva stručnjaka preporučuju doze održavanja u rasponu 60-120 mg metadona dnevno. Kod nas su doze nešto niže zbog nečistog heroina.

Posebne grupe ovisnika kojima bi se trebao omogućiti lakši pristup u metadonske programe jesu:

  • trudnice
  • korisnici opijata koji imaju malu djecu
  • osobe zaražene HIV-om te virusom hepatitisa B i C.

Cilj ovog osvrta svakako nije proglasiti ovisnike neizlječivim pacijentima, već dapače, pravim pristupom dati ovisnoj osobi priliku da svlada sovju ovisnost, uporabom onih vlastitih resursa koje je u datom trenutku spremna koristiti u procesu izliječenja.

Lidija Butković, dr.med