Svi smo čuli za izraz zone komfora, no koliko smo ga zaista poznajemo, ali i prepoznajemo u svojim životima?
Definicija kaže da je to psihološko stanje u kojoj su osobi stvari iz okoline bliske i poznate, kao i pod njenom kontrolom, a što omogućava nisku razinu stresa i anksioznosti. Druga definicija zonu komfora određuje kao stanje u kojem osoba funkcionira bez anksioznosti.
U današnjem društvu teško je zamisliti ikog da funkcionira bez anksioznosti, no unatoč tome usudio bih se reći da su zone komfora češće nego mislimo, što me podsjeća na jednu priču.
U kupeu vlaka sjedila su dva čovjeka. Jedan bi na svakoj stanici ustao, nezadovoljno pogledao kroz prozor, nešto promrmljao, sjeo natrag i žalosno uzdahnuo.
Nakon nekoliko stanica drugi više nije mogao izdržati.
„Nešto nije u redu? Izgledate mi zabrinuto, a i ustajete na svakoj stanici“ reče.
„Da budem iskren, u pogrešnom sam vlaku i idem u pogrešnom smjeru, ali ovdje je tako udobno i toplo.“
Priča nas okrutno podsjeća na činjenicu da je zona komfora predivno mjesto bez uvjeta za život. Napustiti to mjesto znači svjesno otići u neko drugo mjesto gdje živi stres, no ako se usmjerimo samo na taj stres propustit ćemo vidjeti i mogućnosti koje također žive na tom mjestu. No, ako smo svjesni da život počinje tamo gdje zona komfora završava hvatat ćemo te mogućnosti i tako si osigurati promjenu.
Život u zoni komfora svakodnevan je. On se manifestira u izbjegavanju obveza koje trebamo obaviti, odgađanju istih za sutra, delegiranja naših obveza drugima, ignoriranju poruka, izbjegavanju poziva… Dok istovremeno tješimo sami sebe raznim opravdanjima koja možemo smisliti. No, jesmo li se ikada zapitali kuda nas to vodi? Vjerojatno jesmo, ali i razmišljanje o tome nam uzrokuje stres, pa ga je bolje izbjegavati. Možda je zato bolje umjesto razmišljanja kuda to vodi jednostavno zamisliti kako izgleda kraj putovanja u zoni komfora kroz jedno svjedočanstvo.
Kao mlad i buntovan molio sam se za snagu da promijenim svijet.
Kada sam malo ostario i shvatio da se svijet nije promijenio došao sam pameti pa sam se molio za snagu da promijenim svoju obitelj.
I kada sam na kraju puno ostario molio sam se za snagu da promijenim sebe jer tada sam shvatio da sam moleći se, a ne poduzimajući ništa, potratio najljepši dio svoga života.
Jedan poznati pisac rekao je da će se svijet početi mijenjati onog trenutka kada se iz svoje zone komfora preselimo u zonu svojih snova, pa ima li boljeg trenutka od ovoga za da pogledati oko sebe i izaći is našeg kupea, a možda i cijelog vlaka?
Mauro Lacovich