Savjetovalište Udruge “Terra” provodi savjetovanje i tretman ovisnika o heroinu. S klijentima radimo individualno savjetovanje, grupe samopomoći ovisnika, obiteljsku terapiju, kao i grupe roditelja. S obzirom na to da je ovisnost ne samo medicinski problem, već i socijalni, koji najvećim dijelom utječe na obitelj, osobita se važnost pridaje uključivanju obitelji u tretman. Članovi obitelji međusobno su zavisni – što utječe na jednog člana, utječe i na ostatak obitelji; obrasci interakcije obitelji utječu na ponašanje svakog njezinog člana. Obiteljska terapija bazira se na skupu terapeutskih metoda koje se oslanjaju na efi kasnost intervencije na nivou čitave obitelji. Jedinica koja se tretira jest sama obitelj te individua unutar konteksta obiteljskog sustava. U tretmanu ovisnosti u koji je uključena obitelj, osoba ovisna o opojnim drogama predstavlja podsustav unutar obitelji te se na nju gleda kao na osobu čiji simptomi imaju velik utjecaj na funkcioniranje obiteljskog sustava. Glavna odrednica obiteljske terapije unutar tretmana ovisnosti odnosi se na korištenje obiteljske snage i resursa da bi se pronašle ili razvile sposobnosti za život. Mnogobrojna istraživanja ukazuju na specifičan utjecaj ovisnosti na različite obiteljske strukture. Članovi obitelji proživljavaju napuštenost, anksioznost, strah, ljutnju, zabrinutost, sram, krivnju ili požele prekinuti sve veze s osobom koja je ovisna; roditelji su stalno usredotočeni na dijete s problemom ovisnosti; braća i sestre često se osjećaju zanemarenima, a često i jedan od roditelja ima problem s nekom od ovisnosti. Pokušaj negiranja problema U radu savjetovališta «Terre» primijećeno je da su mnoge obitelji disfunkcionalne na način da su uloge članova poremećene, nema interakcija među članovima te je jedina poveznica obitelji dijeljenje istog životnog prostora i ideja da su obitelj. Pojavom problema, usmjeravanjem na njega, obitelj se ponovno konsolidira. S druge strane, Stephanie Brown, američka stručnjakinja iz područja ovisnosti, opisuje obitelj s problemom ovisnosti kao funkcionalnu zajednicu koja postaje disfunkcionalna tek kada se član koji je ovisan podvrgne tretmanu i mijenja svoju dosadašnju ulogu unutar obitelji. Stoga je važno da je čitava obitelj uključena u tretman, da bi se lakše nosila s promjenama koje slijede i ugrožavaju dosadašnju obiteljsku strukturu. Koliko je obitelj zahvaćena problemom ovisnosti ovisi o tome koliko dugo živi s tim problemom, koliko je on uznapredovao, u kojoj su mjeri prisutni sram i tajnovitost te koje su uloge i odgovornosti člana obitelji koji ima problem s ovisnošću. Ako se problem ne tretira, članovi obitelji razvijaju destruktivna ponašanja, kao što su negiranje, olakšavanje ili pretjerana međusobna zavisnost. Ta ponašanja postaju obiteljska rutina te se stoga teže identifi ciraju kao faktori koji pridonose problemu. Negiranje se javlja kada članovi obitelji ne prepoznaju ili odbijaju priznati da je ovisnost ozbiljan zdravstveni, socijalni, ekonomski i emocionalni problem. Članovi obitelji skloni su negirati težinu problema, to da se problem širi na čitavu obitelj i da mu svi na neki način pridonose. Kako ovisnost postaje sve veći problem, tako i negiranje raste do onog trenutka kada problem preraste u krizu u kojoj negiranje više ne funkcionira.

Olakšavanje uključuje ponašanje članova obitelji koji dopuštaju osobi s problemom ovisnosti da izbjegne negativne posljedice svojih štetnih ponašanja, kao što je posuđivanje novca, pokrivanje na radnom mjestu, nereagiranje na ponavljana destruktivna i neprikladna ponašanja. Olakšavanje čine roditelji, braća i sestre, suradnici, susjedi, prijatelji, učitelji, liječnici, terapeuti. Iako olakšavanje proizlazi iz želje da se osobu zaštiti, onaj koji olakšava na posljetku postaje dijelom problema. Međusobna zavisnost odnosi se na pretjeranu uključenost u tuđi život, na stalnu zaokupljenost ponašanjem druge osobe i na osjećaj krivnje ako se ne izađe u susret svim njenim potrebama i zahtjevima. Stručnjaci takve osobe koje su sklone pretjeranoj zavisnosti o drugima potiču na ovakvo razmišljanje: ˝Ja nisam uzrok problema. Ja ne mogu riješiti problem. Ja ne mogu kontrolirati problem. Ja mogu pružati pomoć, ali druga osoba mora preuzeti odgovornost za problem i mora biti primarna osoba odgovorna za traženje pomoći.˝

Članovi obitelji koji žive s problemom ovisnosti često zanemaruju vlastite potrebe pa im valja naglasiti važnost brige za same sebe, od prehrane, spavanja do posvećivanja vremena samima sebi. Sistemska obiteljska terapija Stručnjaci «Terre» educirani su u psihoterapijskoj školi, gdje se primjenjuje sistemski pristup u tretiranju ovisnosti. Prema sistemskoj teoriji, ovisnik o drogi član je obitelji koji izražava određene simptome, uključujući konzumaciju droge i probleme u ponašanju. Ti su simptomi, između ostalog, i indikatori nečega što se zbiva unutar te obitelji (Szapocznik, Kurtines,1989.). Temeljna je pretpostavka sistemske obiteljske terapije ta da će promjena u bilo kojem dijelu sustava dovesti do promjena i u ostalim njegovim dijelovima. Dakle, pristup je baziran na ideji da su članovi obitelji međusobno zavisni – što utječe na jednog člana, utječe i na ostatak obitelji; obrasci interakcije obitelji utječu na ponašanje svakog njezinog člana. Iz toga proizlazi da će promjena u bilo kojem dijelu sustava dovesti do promjena i u ostalim njegovim dijelovima. Terapeutova je uloga da potiče diskusije i rješavanje problema, najčešće s uključenom čitavom obitelji, no ponekad i s pojedinim članom tog obiteljskog sustava.

Za obiteljsku terapiju karakteristično je pomicanje fokusa i krivnje s jednog člana obitelji. Radi se na podjeli odgovornosti i defi niranju ciljeva koji obuhvaćaju sve članove obitelji i koji se ne baziraju isključivo na postizanju apstinencije. Obitelji se pomaže da postane svjesna svojih mogućnosti i potreba te da promijeni obrasce ponašanja koji su doveli do problema.

Važnost obiteljske terapije leži u promjeni referentnog okvira i atmosfere unutar obitelji, poboljšanoj komunikaciji te prevenciji situacije u kojoj ovisnost prelazi s jedne generacije na drugu. Kod takve terapije, prednosti su za terapeuta smanjeni otpor klijenta, veća fl eksibilnost u planiranju tretmana, veća fl eksibilnost u samom pristupu terapiji te općenito bolji ishodi terapije. Najčešći problemi koji se javljaju odnose se na to kako motivirati članove obitelji za uključenje u tretman (˝nisam ja bolestan, nije problem u meni˝), nedostatak kapaciteta članova obitelji za takav rad, zadržavanje obitelji u terapiji, (ne)spremnost na promjenu i orijentiranost na krivnju. Također, članovi obitelji često strahuju od rezultata promjene, tj. od potrebe redefi niranja uloga unutar obiteljskog sustava. Obitelj je vrlo često izrazito usredotočena na apstinenciju te slijedi veliko razočaranje u slučaju recidiva. Problem takvog načina rada odnosi se i na činjenicu da zahtijeva uključenost više terapeuta. Sve te okolnosti čine takvu obiteljsku terapiju izazovom i za terapeuta, i za obitelj. Važno je svakom obiteljskom sustavu pristupiti individualno, modifi cirati metode u skladu s mogućnostima obitelji i zahtjevima problemske situacije. Uspješnost terapije umnogome ovisi o kreativnosti, prosudbi i kooperaciji terapeuta i obitelji. Kod takvog pristupa tretmanu ovisnosti, intervencije kod recidiva baziraju se na defi niranju različitih ciljeva za svakog člana obitelji, ne isključivo za ovisnika i ne isključivo apstinencije. Pokušavaju se ˝micati˝ nekonstruktivne reakcije na neželjena ponašanja te se predviđaju svi mogući scenariji u slučaju da do recidiva dođe. Pozitivne promjene U posljednjoj godini rada savjetovališta «Terre» u savjetodavni rad uključeno je 112 ovisnika o heroinu, od kojih je njih 38 došlo u pratnji roditelja. U obiteljsko savjetovanje uključilo se 16 obitelji, dok je na grupe roditelja dolazilo 16 obitelji, od kojih je njih četvero dolazilo u paru. Naše iskustvo ukazuje na pozitivne promjene kod svih članova obitelji kada se obitelj uključi u tretman ovisnosti. Kod ovisnika kojima se u tretman uključila obitelj evidentan je povoljniji socijalni status (zaposleni su ili nastavljaju školovanje), više ih se odlučilo na odlazak u komunu ili su se odlučili na neki drugi oblik liječenja ovisnosti te duže apstiniraju (povremeni recidivi). Također, što se ranije obitelj uključi u tretman, veća je vjerojatnost da će osoba u tretmanu i ostati.

LITERATURA:

Smith, D. E., Seymour R. B. (2001). Clinician´s guide to Substance abuse. McGraw-Hill International edition. The family role in addiction: denial, enabling and codependency (2006).

Preuzeto: 23.8.2006.

http://www.drugfree.org/Intervention/ The National Institute on Drug Abuse (2005), Principles of Drug Addiction Treatment: A Research Based Guide.

Preuzeto:23.8.2006.:

http://www.nida.nih.gov/TXManuals/bsft/BSFT2.html

Ilinka Serdarević, dr.med.

Ivona Maričić, dipl. psiholog

(2006.)