Zamislimo jednog budućeg srednjoškolca koji je upravo završio 8. razred i upisuje srednju školu. Trogodišnju naravno, jer jedva i za takvu ima ocjene, a i temeljito mu je objašnjeno da će se morati jako potruditi da uspije išta završiti i da zato treba odabrati neku laganu, ali s kojom će moći naći posao tako da bude koristan i može preživjeti.
Zamislimo sad nekog odraslog, koji ima pokraj imena “prof” i “dipl.”, pisac kojeg prepoznaju na cesti, knjige mu tražene u knjižnici, čak ga i ljudi iz drugih država traže…itd. Čak ima i iskustvo, tijekom studiranja, da mu je rečeno (od strane stručnog suradnika u školi) kako je škola koju je upisao onaj prvi “savršena za retardiranu djecu” (citat!)
I zamislimo sada razliku između te dvojice. Vjerujem, da svatko od nas može zamisliti puno razlika. Isto tako, nažalost, vjerujem da je jako malo moglo zamisliti da između te dvojice postoji samo jedna razlika – vremenska. Točnije, 25 godina razlike, jer ta dvojica ista su osoba.
No, ovo nije post o meni, ovo je post o roditeljima i djeci koja biraju srednju školu. Upisi su prošli, no bit će ih još, kao što će biti i premještaja u druge škole. Premještaja će biti jer neka djeca neće uspjeti u školi u koju ih roditelji nasilu upišu ili će im program biti prezahtjevan. Ali to sad nije važno, to će biti važno kasnije kad djeca budu traumatizirana, uništenog samopoštovanja, promijenjene slike o sebi. Ali to nije bitno, jer bitnije je da se roditelj ne sramoti upisom djeteta u trogodišnju školu, jer što će ljudi reći ako mu dijete ide u tu manje vrijednu školu. Što će ljudi reći ako mu dijete ne bude išlo na fakultet, kao što to rade sva normalna i uspješna djeca, neovisno o tome što poslije rade poslove iz trogodišnjih škola.
Djece je sve manje, mjesta u školama sve više, trogodišnje škole su sramota, svi moraju u gimnazije jer moraju, više se brinemo što će ljudi reći, nego da nam djetetu bude dobro. Zapravo…. Koliko vas se već prepoznalo? Koliko vas već piše ljutiti odgovor? Koliko vas već mrzi autora ovog posta? Neka. Bavite se ovime, da se ne bi bavili onime što treba. Tako je lakše, to je ipak tradicija i kulturna baština naše nacije. Baviti se nebitnim i svađati se na internetu.
Od kad su počeli upisi slušam razgovore o tome gdje će tko upisati dijete, jer da ne bi slučajno dijete samo biralo u koju će školu. To nije opcija. Djetetu dat pravo glasa. Pa slušam onda o planovima što bi dijete trebalo i moglo poslije. A slušam i užasavanja nad idejama neke djece “koja bi u vodoinstalatera jer oni dobro zarađuju”. Postoji li išta užasnije od takve ideje ili motiva?
Nažalost, postoji. Kad čujem obrazloženje za koga je škola za vodoinstalatera. A nekad se desi i onaj zabavni dio kad mi kažu “Pa ti bi bar to trebao razumjeti, ti imaš faks!” Što bih trebao razumjeti? Kako biti budala? Snob? Kako ne uvažavati tuđe želje o planovima za budućnost?
Ali tu priča ne završava, doći će jesen, vodit ću sjednicu školskog odbora srednje trogodišnje škole (one iste u koju sam ja išao) i slušati o novim upisima, djeci koja su prebačena iz četverogodišnje škole jer….
Roditelji, zašto to radite? Roditelji, zašto tako uništavate živote vlastite djece zbog svojih kompleksa? Zašto im ne pustite da budu što jesu, da žive i da sama shvate što žele od budućnosti? Ja sam jednom odabrao. I odabrao sam opet nakon toga, no nisam dobio liječničku dozvolu za faks koji sam htio jer mucam. Pa sam birao opet. Izabrao sam psihologiju. Cijeli svijet mi se smijao, a na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude koji su vjerovali da ću ju uspjeti upisati. I sad sam dipl. psiholog – prof. I uz to sam psihoterapeut S europskim certifikatom. I cijelim registrom papira koji “dokazuju” moju pamet.
Zar vam statistike, uzrokovane ganjanjem prosjeka 5.0, o kojima psihijatri govore nisu dovoljne? Ja sam završio osnovnu školu s prosjekom 2.7. I svi mi govore da to ne smijem spominjati, da je to sramota. Zato sam to napisao u knjigu, nek povijest pamti, a netko i nauči koliko su nam ideje kojima smo zarobljeni glupe.
Zašto ne pustite djecu da budu što žele? Možete li znati koliko budućih liječnika, inženjera, masterchefova… ima među djecom koja u ovom trenutku imaju potpuno drugačije ideje o svojoj budućnosti? Može li itko od nas znati u što će izrasti današnji tinejdžer? Bi li itko vjerovao da ću ja, koji nisam čitao lektiru, danas pisati knjige? Ne bi. Tako i mnogi ljudi ne vjeruju da netko tko ide u “neprihvatljivu” školu može išta postići.
Djeca se još oblikuju, upoznaju i istražuju. Možemo li im zaista osigurati samoaktualizaciju ako ih silimo na nešto što u ovom trenutku ne mogu ili ne žele? Ako im tjeramo inat? Ako ih stavljamo u kontekst koji im narušava sliku o sebi koju mnogi neće povratiti?
Možda sam ovo trebao pisati prije upisa, ali s obzirom na to da znam koliko će ih još biti i kakvi će se razgovori voditi, ali i odluke donositi, možda nekoga i potakne na razmišljanje. Ne promjenu, to mi nije cilj.
I ne zaboravimo, koja god vrata odaberemo na nekoj životnoj raskrsnici, uvijek se u budućnosti možemo vratiti na istu i provjeriti što je bilo iza drugih vrata.
Mauro Lacovich, prof.
cvjećar, hotelijersko-turistički tehničar, dipl. psiholog, psihoterapeut, web dizajner, pisac…