Rastava roditelja stresno je iskustvo za sve članove obitelji, i za roditelje, ali i za njihov djecu. Nove okolnosti koje su se dogodile u tvojoj obitelji zahtijevaju puno truda kako bi se svi uspješno prilagodili novom načinu života. U situaciji koja se nažalost dogodila i tebi, mnoga djeca imaju istu želju – da se mama i tata pomire i da ponovno žive svi zajedno kao jedna obitelj. Naravno, želja djece je i da se roditelji ponašaju prijateljski, da mirno razgovaraju i surađuju, da se ne svađaju, ne viču.
Djeca nakon rastave roditelja često doživljavaju različite neugodne i teške osjećaje, bijes, tugu, odbacivanje i krivnju, ponekad i olakšanje. Sve ove emocije mogu biti zbunjujuće. Poput odraslih koji se rastaju, i djeca proživljavaju faze gubitka i tuge.
Kada razgovaram s djecom i mladima čiji su se roditelji rastali često čujem ovakve rečenice:
˝Ovo nije zauvijek, mama i tata će biti ponovno zajedno.˝,
˝Kako mi to mogu učiniti? Iznevjerili su me. Da su me stvarno voljeli, ostali bi zajedno.˝
˝Ako budem stvarno dobar/dobra, možda se pomire.˝
˝Osjećam se prazno iznutra i ništa ne može otkloniti taj osjećaj.˝
˝Mama i tata se neće pomiriti. U redu je što moji prijatelji znaju da moji roditelji više nisu zajedno.˝
Sve su ovo normalne faze, misli i osjećaji!
Ono što djeca rastavljenih roditelja najviše žele znati je to da će ih mama i tata i dalje voljeti, da će se u jednom trenutku prestati svađati, da će oboje biti prisutni u njihovom životu, a ako ne mogu imati to, da će barem jedan od roditelja biti u njihovom životu.
Razgovarajući s djecom koja su imala slično iskustvo koje imaš ti sada, skupilo se nekoliko poruka i savjeta djece za djecu:
• Nisi ti kriv/-a. Ne osjećaj se krivim/-om kad se tvoji roditelji svađaju. Nije na tebi da ih zaustavljaš.
• Ne pokušavaj riješiti probleme svojih roditelja. Ne zauzimaj stranu. Ako jedan roditelj pita tvoje mišljenje ili savjet o drugom roditelju, reci: „Mislim da bi bilo bolje da se ne miješam u to˝.
• Ako možeš, napusti prostoriju kad se roditelji posvađaju. Učini nešto što ti pomaže skrenuti misli s toga. Pozovi prijatelja, slušaj glazbu, pogledaj film ili izađi iz kuće.
• Ta su iskustva zaista svima teška. Nisi lud/a ako osjećaš to što osjećaš.
• Ne drži svoje osjećaje u sebi. Pronađi nekoga kome možeš vjerovati i razgovaraj s njim: učitelj u školi, školski psiholog, obiteljski liječnik ili član obitelji kojem vjeruješ.
• Traži od roditelja ono što ti treba.
Možeš, u trenutku kada za to budeš spreman, reći roditeljima:
• Molim te, provedi neko vrijeme nasamo sa mnom, čak i pet minuta mog vremena koje nije vezano za školu, čišćenje moje sobe ili bilo što drugo.
• Ne ljuti se kad kažem da želim živjeti sa svojim drugim roditeljem. Obično kad to kažem, bijesan /-na sam, povrijeđen/-a i uplašen/-a i stvarno mi nedostaje drugi roditelj.
• Dopusti mi da ti kažem što želim o svojim posjetima drugom roditelju. Ponekad se bojim da ću povrijediti tvoje osjećaje ako kažem da sam se dobro proveo/-la.
• Molim vas, nemojte me zvati “glavom kuće” i sličnim nazivima. Ja sam i dalje dijete.
• Molim vas, vjerujte mi ako ponekad ne želim razgovarati. Možda ste vi spremni za razgovor onda kad ja nisam.
Trenutno ti se možda čini da će ovakva situacija potrajati zauvijek. Međutim, život je takav da se stvari i odnosi neprestano mijenjaju, život kod kuće neće uvijek biti ovakav.
A dok stvari ne postanu malo lakše, dobro je zaokupiti se onime što te je do sad veselilo, zabavljalo i opuštalo, imati neku svoju uobičajenu rutinu. To je možda druženje s prijateljima, sport, škola. Takve nas stvari smiruju i unose osjećaj kontrole i predvidivosti u naš život. Ako ikako možeš, usredotoči se na neke svoje ciljeve i nađi nešto čemu se možeš radovati u budućnosti – odlazak na pizzu, praznici, nova igrica, serija… Dobro je i podijeliti svoje osjećaje s ljudima kojima vjeruješ. Naravno, dobro bi bilo kao što smo već rekli, podijeliti svoje brige i s roditeljima, s oba ili barem jednim s kojim možda lakše komuniciraš. Slobodno im postavi pitanja na sve što te muči , potpuno je normalno biti znatiželjan o tome što se događa u tvojoj obitelji.
Ako poželiš o ovome razgovarati s nekim tko nije član obitelji ili prijatelj, pomoć možeš potražiti i kod razrednika/ce i kod školskog psihologa, a ako bi to bilo potrebno, oni te mogu uputiti kod psihologa ili psihoterapeuta koji radi s djecom, mladima i obiteljima.
Važno je da znaš da nisi sam u ovome, i da je u redu osjećati sve ovo što ti sad osjećaš!

Napisala: Ivona Maričić Kukuljan, dipl. psihologinja, prof., psihoterapeutkinja

 

 

Kolumna je izrađena u sklopu projekta ProstoRi Podrške – program savjetovališta u zajednici.

Sadržaj ove kolumne isključiva je odgovornost udruge Terra. Stajališta izražena u kolumni isključiva su odgovornost udruge Terra i ne odražavaju nužno stajalište Europske Unije.

Projekt sufinancira Europska Unija iz Europskog socijalnog fonda.