Socijalni konstruktivisti kažu da je razgovor o problemima opcionalan jer isti postoje samo ako ih mi konstruiramo na takav način. Na prvi dojam takva izjava može nas podsjetiti na trabunjanje iz nekog priručnika samopomoći, no prije nego odustanemo od te ideje sagledajmo ju na malo drukčiji način.

 

Desilo se to jednog lijepog sunčanog dana kad je zen učitelj šetao i naišao na slabašnu staricu koja je plakala pod stablom. Prišao joj je.

 „Zašto plačeš?“ upitao ju je.

 „Plačem zbog svog okrutnog života“, odgovorila mu je starica i nastavila plakati.

 „Što je to u tvom životu tako okrutno, a da nije rješivo?“

„Imam dvije kćeri“, počne starica objašnjavati. „Starija zarađuje prodajom kišobrana, a mlađa prodajom suhe hrane. Plačem zbog starije jer danas, kad je ovako sunčan dan, neće ništa prodati.“

 „A što radiš kada je kišan dan?“ upita redovnik.

 „Plačem zbog mlađe kćeri jer tada ona ništa ne proda“, odgovori starica i nastavi plakati.

 „Zašto se umjesto da plačeš zbog starije kćeri danas ne bi veselila zbog mlađe, a kad je kišan dan veselila se zbog starije?“ upitao je redovnik.

Od tog dana starica se svaki dan veselila pod stablom.

Mnogo se pitanja može postaviti nakon ove priče, no ja postavljam samo jedno. Je li starica imala problem? Neupitno je da ga je imala, jer ona ga je vidjela i osjećala. Redovnik ga nije vidio i podijelio je s njom svoje viđenje, nakon čega ga više ni ona nije imala. I ostavljajući na trenutak sa strane staricu i redovnika, možemo li prepoznati sebe na njenom mjestu mnogim životnim situacijama s kojima smo se susreli? Koliko smo puta postupili kao ona? Mnogo, rekao bih, a na pitanje zašto smo tako postupali kao odgovor vraćamo se na početnu misao socijalnih konstruktivista koja nad podsjeća da problemi postoje ako ih mi konstruiramo na takav način.

Neupitno je da je ova starica svoje probleme konstruirala. Je li to bila njena ideja ili joj je netko izrazio žaljenje zbog kćeri s kišobranima tog dana pa tako pokrenuo konstrukciju u njenoj glavi, nebitno je. Ono što je bitno je da ona prihvatila te probleme kao apsolutne i nepromjenjive. Te situacije zaista i jesu nepromjenjive, jer kćer koja prodaje kišobrane taj dan zaista ništa neće prodati, no ono što je promjenjivo naš je pogled na tu istu situaciju. Starica je promijenila svoj pogled na situaciju i počela se veseliti. Samo drukčiji pogled na istu situaciju suze je zamijenio smijehom.

A što sa situacijama gdje nije dovoljno samo promijeniti pogled, upitat će sada netko. Tada možemo promijeniti pogled na ono što možemo učiniti. Pogledajmo primjer iz sljedeće priče.

 

Jednog dana magarac nekog seljaka farmera upao je u bunar. Seljak je tražio način kako da ga izvuče, no susjedi su ga odgovarali od besmislenog posla i, budući da je magarac već star, a bunar presušio, predložili da ga jednostavno zatrpa. Tako bi skratio muke magarcu, a i spriječio da ponovno netko upadne.

Seljak je zaključio da magarac nije vrijedan izvlačenja, te je sa susjedima počeo zatrpavati bunar. Magarac je ubrzo utihnuo, a oni su nastavili zatrpavati.

Nakon mnogo lopata zemlje, farmer pogledao u skoro zatrpani bunar i vidio magarca kako ga strpljivo gleda stojeći na svoj zemlji. Ubacio je novu lopatu zemlje da vidi što se to unutra dešava i vidio magarca kako otresa zemlju sa svojih leđa i penje se na nju. Uskoro je bunar bio zatrpan, a magarac slobodan. Živio je i služio još mnogo godina.

Postoji varijanta ove priče u kojoj magarac, nakon što izađe, ugrize seljaka koji od dobivene infekcije umre, ali sad se ne bavimo temama osvete ili karme, pa će ova verzija poslužiti. Što bi starica iz prve priče napravila na mjestu magarca? Prihvatila da će biti zatrpana i umrijeti? Možda i ne bi, ali pouka je ista. Mi sami kreiramo realnost svojim mislima, odnosno odabirom na što ćemo ih usmjeriti. Magarac je mogao zapomagati i umrijeti zatrpan, a mogao i sagledati situaciju iz drugog kuta.

No, bi li on u tom slučaju bio jedini krivac za svoju potencijalnu smrt? Tu je i seljak koji je prihvatio mišljenje svojih susjeda da ne može ništa učiniti. Koliko smo mi puta tako prihvatili nečije mišljenje bez da smo se potrudili razmisliti? Koliko smo puta zažalili što smo prihvatili tuđe mišljenje? A koliko smo tek puta naknadno shvatili da se tuđe mišljenje temeljilo na tuđem iskustvu i da je ta osoba zapravo govorila o sebi, a ne o nama?

I to nas opet vraća na onaj početak i kreiranje problema gdje postajemo svjesni da je nekada bolje umjesto problema usmjeriti se na svoj način razmišljanja.  Stoga, kad se idući put nađemo pred naočigled nerješivim problemom  učinimo jedino što možemo – povećajmo broj rješenja.

Mauro Lacovich