Desilo se to jednom davno jednog lijepog sunčanog dana u jednom dalekom kraljevstvu dok je kraljica s pratnjom šetala svojim kraljevstvom. Šetajući tako došli su do početka šume i svi zajedno divili su se predivnoj šumi koju kraljica posjeduje. I dok su se tako divili šumi, iz krošnje stabla izletjela je strijela i proletjela kraljici pokraj glave
„Čije je ovo djelo?!“ uzviknula je kraljica, a straža se odmah okupila oko nje.
„Ne vidimo nikoga“, podnio je izvještaj zapovjednik straže.
I prije nego se kraljica snašla iz krošnje istog stabla doletio je kamen i skinuo joj krunu s glave.
„Uhvatite krivca! Odmah! Svi!“ vikala je kraljica uznemireno.
Svi su odmah potrčali prema stablu i trenutak kasnije pred kraljicom je stajao krivac – mali dječak u otrcanoj odjeći.
„Što ovo znači?!“ dreknula je odmah kraljica na njega, ne obazirući se na njegov izgled.
„Što?“ uplašeno je upitao dječak.
„Prvo si me gađao strijelom, a onda kamenom i oštetio krunu, simbol mog statusa u ovoj zemlji! Želim da mi kažeš zašto prije nego te zatvorim do kraja života“, strogo je odgovorila kraljica.
„Nisam gađao vas, kraljice“, započeo je dječak odgovarati. „Gađao sam stablo. Gladan sam, a sve jabuke na stablu previsoko su za mene i pokušao sam ih skinuti prvo lukom i strijelom, a zatim kamenom“, objasnio je do kraja svoj naum dječak, a zapovjednik straže odmah ga je uhvatio za vrat.
„Da ga odvedem u tamnicu?“ upitao je zapovjednik kraljicu.
Kraljičin odgovor prekinula je jabuka koja je pala sa stabla dječaku pred noge.
„Ostavi ga“, mirno je odgovorila kraljica i okrenula se prema dječaku. „Gađao si ovo stablo strijelom i kamenom, a ono i dalje stoji ponosno i uspravno, u svoj svojoj ljepoti. I unatoč tvom činu to isto stablo, za koje kažu da je toliko niže biće od nas ljudi, toliko je tolerantno da ti je poklonilo jabuku koju si htio. Zar ja, jedna kraljica, da budem manje tolerantna od običnog stabla?“ zaključila je obraćajući se svojoj pratnji i poklonila dječaku vrećicu zlatnika.
Autor priče: Mauro Lacovich