Moja priča s ovisnošću započela je kada sam imao 15-16 godina... Išao sam u drugi razred srednje škole. Sestra mog dobrog prijatelja u to je vrijeme bila okorjeli junkie i droga nam je bila dostupna. Počeli smo snifati ljepilo, pušiti travu i polako krenuli s isprobavanjem raznih tableta. Tada nismo ni sanjali da ćemo za nekoliko godina postati teški ovisnici o heroinu.

Nakon što sam završio srednju školu, otišao sam na brod. U to sam se vrijeme i aktivno bavio sportom i mislim da me to nakratko izvuklo iz kruga drogiranja. Ali pomalo, brod kao brod, putovao sam u zemlje u kojima su se sve vrste droga nudile kao u marketu. Uvijek se na brodu našao netko tko je bio spreman isprobavati sve to što se nudi, tako da sam imao društvo s kojim sam se polako vratio u priču isprobavanja svega i svačega. Uzimao sam sve vrste droga rekreativno, za zabavu, za dobar provod... Ta je zabava trajala nekoliko godina, nakon toga sam shvatio da sam se navukao. Shvatio sam da je heroin počeo uzimati mene, a ne ja njega i to više nije bilo dobro.

U mojoj je zgradi živjelo dosta narkomana i u manje više svakom trenutku mogao sam srediti dop. Moja obitelj o tome nije ništa znala, u to sam vrijeme bio kralj laži. Sumnjali su da uzimam lakše droge, ali da sam ovisnik o heroinu vjerojatno nisu ni sanjali. Nekad se znalo dogoditi da mi tata nađe pribor za drogiranje, ali uvijek sam se izvlačio objašnjenjima da pribor ne pripada meni nego nekom od prijatelja iz zgrade za koje su svi znali da su ovisnici. Naravno, ni to njihovo neznanje o mom realnom stanju nije moglo dugo trajati... počeo sam ubrzano fizički propadati. Tada sam imao svega 50 kg i postalo je očito što se sa mnom u stvari događa. Više sam se puta predozirao i zadavao muke mom ocu koji je sate prosjedio u čekaonici hitne, a dijeljenjem igala s drugima dobio sam i hepatitis C. O tom virusu tada nisam znao baš ništa, kako sam ga dobio i što činjenica da sam zaražen njime uopće znači... Predoziranja, noćenja na policiji, pritvaranja, uvjetne kazne... to je bila moja svakodnevica kojom sam najviše mučio svog oca. Tada sam odlučio prijeći na zamjensku terapiju, ali bez neke konkretne motivacije za liječenjem. Heptanon sam malo koristio, a malo, uz sitno dilanje heroina, i prodavao... Moja je liječnica tada nazvala moju sestru i objasnila joj o čemu se radi. U mojoj je obitelji nastao šok. Tada sam saznao i da bolujem od dijabetesa. Situacija je iz dana u dan postajala sve lošija... završio sam u bolnici zbog dijabetesa, bio sam toliko slab da nisam mogao hodati. Bilo je krajnje vrijeme da nešto poduzmem, a volje nisam imao. Na nagovor prijatelja iz zgrade čiji je brat bio ovisnik otišao sam na razgovor s gospodinom Bandićem iz udruge Egzodus. Nakon prvog razgovora počeo sam odlaziti na sastanke u spomenutu udrugu te na molitve u crkvu. Skoro uvijek sam dolazio drogiran.

Nakon nekog vremena, 2002. godine odlučio sam otići u komunu Reto centar u Splitu. Prošao sam program te komune, ostao tamo 2 i pol - 3 godine i danas mogu reći da, da kojim slučajem to nisam učinio, vjerojatno nikada ne bih sredio svoj život. Od početka do kraja mog boravka u komuni bilo mi je užasno teško. Bio sam u katastrofalnom stanju zbog dijabetesa, nisam mogao stajati na nogama koje su stradale zbog bolesti. Imao sam problema s autoritetima, bilo mi je nezamislivo da ću morati slušati naređenja i upute od mulca od 20 godina. Ali unatoč svemu tome, danas mogu reći da sam u komuni dobio temelje za daljnji život. Naučio sam neke stvari koje svi znamo i koje su svima jasne ali ih ne provodimo. Svi znamo da nije dobro krasti, da nije dobro dilati, da nije dobro drogirati se... ali ne živimo svi prema tim pravilima.

Osjećaj straha i zahvalnosti temeljni su osjećaji kojih sam u komuni postao svjestan. Shvatio sam da ću se, ne primim li nešto novo u svoje srce, uvijek vraćati na isto... a to si više nisam mogao dopustiti. U duhovnosti sam pronašao način na koji ću se nositi sa svojom situacijom, jer duhovna hrana jednako je važna kao hrana koju svakodnevno uzimamo za svoje tijelo. Ne želim vjeru nametati nikome, mnogi ljudi svoj problem rješe na drugi način, ja samo znam da su kod mene ti drugi načini uvijek donosili kratkotrajna rješenja. Od kada živim u vjeri, ja sam dobro, i to je najvažnije.

Nakon izlaska iz komune promijenio sam društvo jer više nismo imali ništa zajedničko. Nastavio sam ići u crkvu, dobio službu tamo i sada sam zadužen za tehničke stvari, brinem o razglasu za bend i slično.

Odnos moje okoline prema meni promijenio se nabolje. Moja sestra i njen suprug imaju puno povjerenja u mene, zbližili smo se, a s ocem imam fenomenalan odnos. Susjedi bi prije bježali od mene, danas se javljaju, razgovaraju sa mnom...

Dok pričam o ovome... o svom životu... o svojoj ovisnosti o heroinu... čini mi se da je to toliko daleko iza mene. Moj je život sada "posložen", normalan. Razmišljam li o tome kako sam sve to uspio, pada mi na pamet samo to da sam neke stvari odlučio jer sam s godinama sazrio i počeo razmišljati na drugačiji način, kao i to što sam sreo prave ljude u pravo vrijeme. Jedno vrijeme nisam vjerovao niti 1% da ću se uspjeti izliječiti. Nisam imao nade i živjeti svaki dan kao da mi je zadnji bio je moj izbor. Moj loš izbor. U principu, tu nema puno filozofije. Ili ćeš živjeti "ispravno" ili ćeš živjeti život bez života, kao zombij.

Biti čist u stvari je najjača droga.

Prisjetim se nekad prijatelja iz tih starih dana... ili su u zatvoru ili dva metra pod zemljom. I sad vidim da ništa u životu nije slučajno. Svi imamo svoje izbore, donosimo svoje odluke o kojima ovisi kako ćemo živjeti. Ja sam samo shvatio da je lakše nositi teret kad nisi sam. Važno je prepoznati trenutak kad stvari više ne mogu ostati kakve jesu i potražiti pomoć.

Jednog dana vidim se na poslu zaštitara, a dok to ne ostvarim, volio bih svoju priču podijeliti s mladim ljudima koji se sada nalaze u situaciji u kakvoj sam ja bio.